Ako ljubite lik&djelo zvijezde hrvatskog lezbijskog neba – Mimu Simić, bacite oko na plodove njena pera objavljene na Kulturpunktu:

http://www.kulturpunkt.hr/index.php?page=poptika&topic=home&id=90

Kao svaka poštena (krađe po dućanima se valjda ne računaju?) spisateljica, najupečatljivije ilustracije tema kojima se bavim svagda nalazim u tzv. stvarnom životu. Nerijetko se tako, u opuštenim druženjima uz pletivo ili goblen, s prijateljicama znadem dotaknuti uvijek aktualne teme političke korektnosti, pa se tu sveudilj i s nostalgijom potiho prisjetim zgode koju mi je jednoć prepričala dobra drugarica Vanja, koja je u to vrijeme (zlobnici će dodati, tako je i danas) studirala socijalnu pedagogiju, te u okviru prakse pomagala malodobnoj Romkinji (nazovimo je Karmen) da završi osnovnu školu. Zajedno su rješavale domaće zadaće (Vanja s nešto manje uspjeha, istinabog), ćaskale o svemu i svačemu; planovima, željama, životu u čergi. Kad ju je Vanja jednom prilikom priupitala s kim iz kvarta prijateljuje, Karmen joj rekne kako se s tom jednom djevojčicom (njezino ime nam ne treba jer se ovdje više neće spominjati) iz ulice ne druži. Bezazleno zapitavši za razlog antagonizmu, Vanja dobije sljedeći odgovor: “Oni su Cigani.” Naime, dok je Karmenin otac obitelj prehranjivao preprodajom mobitela i sličnim respektabilnim poslovima, ubogi pater (opravdano) bezimene Cigančice skupljao je (i, vrlo vjerojatno, krao i iz vašeg dvorišća) – staro željezo!

Hvalevrijedna ideja implementacije terminologije koja bi diskriminiranoj skupini pružila bar jezični, ako već ne i pravni, zaklon, ekspresno se preobrazila u tek još jedan instrument potčinjavanja, tj. uspostavljanja moći nad Drugim; u spomenutom slučaju instrument diferencijacije između (jadnoga) sebe i (još jadnijeg) Drugoga. A ova tragikomična anegdota ironično skreće reflektor upravo na oksimoronsku prirodu sintagme “politička korektnost”. Jer korektnost zasigurno, i očito, nije nešto što bi korijene trebalo vući iz politike; korektnost prema drugome (pa bilo to i Drugo) trebala bi biti zdravorazumska osnova međuljudskog ophođenja, a ne imperativ promišljene strategije, kako to implicira pridjev koji uza nj stoji. No, zanemarimo na tren nes(p)retnu terminologiju i pozabavimo se još malo primjerima iz prakse koji ponajbolje osvjetljavaju kompleksnost problematike.

Prije više godina na netom pokrenutom portalu lezbijske grupe Kontra imala sam svojevrsnu kolumnu u kojoj sam, poput svojeg vječnog uzora i zvijezde vodilje, Magde Weltrusky, odgovarala na pisma “čitateljica” iza privlačne krinke Jasne Zlokić. Rubrika se, nimalo slučajno, zvala “Draga Jasna”, no vrlo brzo po publikaciji prvog kruga pitanja i odgovora do mene je došao glas da Jasnine savjete neke lezbijke nisu baš najbolje prihvatile, ter da je smatraju uvredljivom… da ne kažemo politički nekorektnom. Koga je točno moglo kosnuti dirljivo pismo poput ovoga?

Draga Jasna,
Već četiri godine u vezi sam s prekrasnom djevojkom kojoj ne znam ni ime. Nalazimo se potajno u dark roomu u Globalu, okupljalištu za mladež u srcu Zagreba. Problem je u tome što sam zaljubljena u nju, no panično se bojim toga da ću se razočarati kad vidim kako izgleda pod stroboskopskim svjetlom naše omiljene diskoteke! Čula sam da su u Globalu cure dosta gadne, pa se bojim da Ona ne bude jedna od njih. Ja sam dosta privlačna, hvalabogu izgledam ko žensko, držim do sebe i osobne higijene. Svakodnevno se depiliram vrućim voskom i užarenim nakovnjem od tjemena do nožnih palaca, te sate provodim u kadi, opuštajući se u kupkama od kozjeg mlijeka i maslinovog ulja s nekoliko listova koprive.
Ne bih htjela da je Ona jedna od onih dlakavih muškobanjastih feministica koje će me umjesto na romantične večere vodit na Ženske studije. Kako da otkrijem njezin identitet, a da Ona to ne sazna? Mislila sam staviti post na Cro-l, ali ne želim da čitava lezbo zajednica sazna za moj problem!
Što da radim, Jasna, pomozi ako boga znadeš!
Ljepotica Dana

Kako je Jasna riješila Danin problem saznat ćete donirate li vašem omiljenom portalu 20kn, a ono što u međuvremenu možemo zaključiti jest da je primjer Ljepotice Dane zgodno analogan ciganskom primjeru s početka teksta, samo što je, zbog svoje fiktivne naravi, potonji ostavio prostor za kritiku i osudu od strane osoba koje smatraju da “lezbijska zajednica” treba po svaku cijenu (makar ona bila gubitak smisla za humor i tupljenje samokritične satiričke oštrice), politički korektno, sačuvati dostojanstvo i “pozitivan” identitet. Sačuvaj bože da međ lezbama ima transfobičnih antifeministkinja, sačuvaj bože da i Romi imaju svoje Cigane.

Ipak, i ovakva ekstremna čitateljičina reakcija donekle je jasna, uzmemo li u obzir kontekst prelijepe naše u kojoj ne postoje programi edukacije (primjerice, političara, ili, recimo, medija), programi druženja s Drugim, kroz koje bi se demistificiralo to Drugo, stoljećima nipodaštavano kako kroz jezik, tako i kroz tišinu. I zbog toga suosjećam s mrkom lezbom koja je gnjevno pljunula na Jasninu kolumnu samopomoći; jasno mi je da u Hrvatskoj nije lako odoljeti sirenskom zovu politike identiteta, koja inzistira na apsolutnoj afirmaciji marginaliziranih skupina, jer kad se to Drugo usudi pomoliti svoju crnu/pedersku/invalidnu/slijepu/cigansku glavicu, reakcija Društva je redovito – šok, nevjerica, kolitis. Jer ti pederi, lezbe, invalidi, gluhi, slijepci, beskućnici, retardirani, Cigani, Srbi, Muslići, crnci ili sićušni Kinezi (koji nam, istinabog, uništavaju ekonomiju, pa bi dijelom i trebali snositi posljedice) – sve su to Drugosti koje užasavaju. Koje bi mogle biti zarazne ako nam se previše približe, pa ih držimo u rezervatima, tu i tamo prebijemo palicama, ili im poručujemo da se vrate odakle su došli (Srbija).

U Hrvatskoj teško da se može pričati o političkoj korektnosti jer su marginalizirane skupine toliko daleko od centra da ih ne možete vidjeti ni s vrha Eurotowera, a na put da krenu ne bi im pomogao sav javni prijevoz ove zemlje, sve da ih i ne uhvati kontrola. A ako se sam/a ne zauzmeš za sebe, teško da će to itko drugi uraditi. Svatko čuva vlastito dupence – pa i pederi. Tako je tijekom jednog od prošlih Prajdova čija je politička platforma sadržavala stavke poput zalaganja za prava radnika/-ica, pa i (vau!) prava životinja, dio LGBT populacije skočio na noge i ogorčeno krenuo potpisivati peticiju suprotivu Prajdu jer takav prajd, s “gomilom političkih stavova” šalje krivu sliku o LGBT populaciji i, kako vele, “daleko (je) od stila života većine homoseksualnih osoba”. Implikacija ove tvrdnje, dakako, jest da LGBT populaciju zanimaju isključivo vlastita prava, i kad bi bar mogli riješiti problem vlastite diskriminiranosti, ne bi im nimalo smetala činjenica da žive u patrijarhalnom, nacionalističkom, kapitalističkom, mesožderskom i rapidno globalizacijskom univerzumu. I, htjeli-ne htjeli, eto nas opet u priči o Ciganima i Romima…

Reći ćete da je moja slika svijeta odveć pesimistična i da bi mi bilo mudrije da se okanim kolumniranja i posvetim se komponiranju sotonskih misa zadušnica. A možda vam ništa od svega ovoga ni nije osobito tragično (osim onog dijela s kolitisom). Zapravo, možda vam je sve to skupa nevjerojatno komično… rasprava o političkoj korektnosti u zemlji čija ključna ministarstva vode nekvalificirani foteljaši, čije su političke zvijezde falsifikatori, vozači autobusa i ratni zločinci.
Cigani i pederi.