U doba AIDS-a, monogamisti i konzervativci raznih vrsta prigrlili su ''smanjite broj partnera/ica'' recept za sigurniji seks kao izgovor za promoviranje svog poimanja morala. Protu-argument lezbijke koja prakticira više-ljubavničke odnose mogao bi biti kako tijekom perioda od deset godina žena koja je serijski monogamna vjerojatno ima više različitih seksualnih parnterica/a od nekoga tko prakticira više-ljubavništvo.

Informirana lezbijka mogla bi tvrditi kako postoji niz različitih tehnika sigurnijeg seksa od kojih može izabrati odgovarajuću, dok bi lezbijka koja brine o zdravlju mogla istaknuti kako je (s obzirom na istraživanja koja pokazuju nizak stupanj rizika od prenošenja HIV-a i drugih spolnih bolesti s žene na ženu, i statistika o nesrećama u prometu i na poslu) lezbijka puno sigurnija u krevetu dok vodi ljubav s drugom ženom nego skoro bilo gdje drugo.
 
Više-ljubavništvo protiv monogamije: što je sigurnije?
            U današnje vrijeme, skoro nitko nije vjeran jednoj osobi cijeli život. Umjesto toga, ljudi uglavnom prolaze kroz seriju seksualnih odnosa tijekom života. Za monogamnu lezbijku, početak nove ljubavne afere najčešće znači i kraj starog odnosa. Može postojati period preklapanja dok žena prolazi kroz tranziciju od stare ljubavnice k novoj.
            Za osobu koja prakticira više-ljubavništvo, početak nove ljubavi ne znači da se stare veze moraju završiti iako može doći do promjene u vremenskoj ili emocionalnoj posvećenosti unutar postojećih odnosa. Par može uključiti novu ljubavnicu u svoje partnerstvo i postati trokut. Žena može imati manje vremena za svoju primarnu partnericu kada započne novu aferu. Ili stara ljubavnica može postati manje važna ako nova ljubavnica postane primarni fokus njene pažnje.
            Velika razlika između osobe koja prakticira više-ljubavništvo i osobe koja prakticira serijsku monogamiju je u tome što za ovu prvu nova ljubavna afera ne mora značiti kraj starih odnosa. Komunikacija, pregovaranje i intimnost mogu se istovremeno odvijati s više partnerica. Za monogamnu osobu, period preklapanja više seksualnih odnosa često je vrijeme tajnovitosti, izbjegavanja komunikacije, osjećaja krivnje, čak i laganja. Kada lezbijski par prekine, uobičajeno je da prođu kroz period u kojem ''ne kontaktiraju'' prije no što ''pokušaju biti prijateljice''.
Zamisli da si monogamna lezbijka. Prije dva mjeseca iselila si se iz kuće koju si kupila s svojom djevojkom, kako bi bila s novom ljubavnicom. Obje ste ljute i ne razgovarate jedna s drugom. Otkriješ kako imaš spolnu bolest. Koje su šanse da ćeš prekinuti šutnju, nazvati svoju bivšu djevojku i reći joj da vjerojatno treba ginekološku pomoć? Vjerojatno male.
            S druge strane, ako si lezbijka koja prakticira više-ljubavničke odnose
vjerojatno cijelo vrijeme komuniciraš s svojim ljubavnicama o svojim drugim seksualnim odnosima. Svjesna si spolno prenosivih bolesti i tražiš dijagnozu i liječenje svih sumnjivih genitalnih pojava. Vjerojatno ne prekidaš komunikaciju s starom ljubavi kad započneš novu romansu. Vruća kratka afera može ti se desiti i s starom prijateljicom kao i s nepoznatom osobom.
            Zbog svih ovih razloga (neprekidne komunikacije, iskrenosti, poznavanja partnerica i svijesti o spolno prenosivim bolestima), više-ljubavništvo može biti životni stil koji je pogodan za zdrav seksualan život.
            Za one kojima je važan broj seksualnih partnerica/a koje su imale tijekom života može biti zanimljiva tvrdnja da lezbijka koja prakticira više-ljubavničke odnose može imati manje partnerica od svoje serijalno monogamne prijateljice. Neprekidno izlaženje iz i ulaženje u platonske, erotične, senzualne i seksualne faze s prijateljicama predstavlja uobičajeno praksu za mnoge lezbijke koje prakticiraju više-ljubavništvo. Ovo recikliranje ljubavnica može značiti da žena ima više od jedne ljubavnice tijekom jednog mjeseca ali manji totalni broj ljubavnica tijekom perioda od pet ili deset godina.

Tehnike sigurnijeg seksa
Prije nekoliko godina na kolegiju za prevenciju spolno prenosivih bolesti i HIV zaraze na Institutu za napredna istraživanja ljudske seksualnosti, predavač je objasnio zašto je ''smanjite broj svojih seksualnih partnera/ica'' loša tehnika izbjegavanja spolno prenosivih bolesti. Objasnio je kako je stvarni cilj smanjiti vlastitu izloženost raznim spolno prenosivim bolestima. Tražio je da usporedimo npr. dvije osobe koje su se seksale sto puta te godine.

Osoba A seksala se samo s svojim/om HIV pozitivnom/im monogamnim/om partnerom/icom. Osoba B seksala se po jedanput s sto različitih osoba. Osoba A bila je izložena HIV-u sto puta. Osoba B bila je izložena HIV-u nepoznat broj puta ali taj broj je značajno manji od sto. Kako bismo doista uporediti relativne rizike s kojima su suočene osoba A i osoba B, morali bi uzeti u obzir neke statističke podatke kao što je npr. činjenica da i kada se pravilno koristi kondom nije siguran u 2% slučajeva (Consumer reports, 1994.). Trebalo bi također razmotriti neke teško mjerljive podatke kao što je relativna rizičnost različitih seksualnih činova u koje se upuštamo tijekom svake seksualne epizode ili razina marljivosti s kojom svaki par prakticira tehnike sigurnijeg seksa.
            Objasnio je kako sigurniji seks znači ili izbjegavanje onih seksualnih činova koji predstavljaju najveći rizik ili upotrebljavanje opreme koja smanjuje rizik (kao što su latex kondomi, lubrikanti s Nonoksinolom-9 koji ubija mnoge spolno prenosive bolesti, barijere za oralni seks, sapun i voda za pranje ruku i seks igrački te turpijice za ravnanje noktiju kako bi se izbjeglo grebanje).
            Za lezbijke, opće pravilo za izbjegavanje spolno prenosivih bolesti je pranje ruku i seks igračaka s sapunom i vodom (ili njihovo prekrivanje čistim lateksom) nakon dodirivanja genitalija, usta ili anusa svoje partnerice, prije dodirivanja svojih (ili od druge osobe) genitalija, usta ili anusa. Također, prsti ili dildo ne bi se smjeli premještati iz anusa u vaginu bez prethodnog čišćenja. Trljanje vulve o vulvu, pri čemu se dodiruju porozne membrane, trebalo bi izbjegavati ako jedna od žena ima spolno prenosivu bolest. Tijekom napada herpesa ili prisutnosti neke druge spolne bolesti, treba se izbjegavati kontak usta s genitalijama.
            Seks nije rizičan osim ako je jedna od partnerica zaražena HIV-om ili nekom drugom spolno prenosivom bolesti. Kako nije uvijek moguće znati je li parnterica zaražena, neki ljudi odlučuju ponašati se kao da svaka osoba predstavlja rizik dok drugi odlučuju ponašati se kao da nitko od njihovih seksualnih partnera/ica ne bi nikad mogao imati spolno prenosivu bolest. Većina bira raznu opreza koja je negdje između ova dva ekstrema. S novim ili nepoznatim partnericama postoji rizik da ne znate imaju li neku spolno prenosivu bolest. Ako imate više partnerica, postoji rizik da dobijete bolest od jedne ljubavnice i proslijedite je nekom drugom prije no što shvatite kako ste zaraženi. S starim ili dugoročnim partnericama, postoji rizik da postanete nepažljive što se tiče prevencije spolno prenosivih bolesti ili pretpostavite kako ste obje zdrave a da uopće ne prodiskutirate tu temu.
            Kako bi se HIV proširio, živi virus iz zaražene osoba mora dospjeti u krvotok partnerice/a (O'Sullivan i Parmar, 1992). Ovo se može desiti dijeljenjem igala koje nisu očišćene na odgovarajući način ili odrenim seksualnim ponašanjima.
            HIV može putovati kroz netaknute porozne membrane anusa ili vagine (Phillips, 1994). Kada dođe do grebanja ili kidanja tijekom penetracije, zidovi vagine ili još delikatnija unutrašnjost anusa postaje još osjetljivija na HIV i druge spolno prenosive bolesti (Norvell, Benrubi i Thompson, 1984). Zbog tog razloga zaraženi muškarac koji ejakulira u anus ili vaginu predstavlja takav rizik za prenošenje HIV-a svom partneru/ici.
            Lezbijka može prenijeti vaginalnu tekućinu ili krv zaražene partnerice u sebe ili drugu ženu svojim prstima ili dildom. Zbog toga je pranje ruku i dilda sapunom i vodom ili njihovo pokrivanje čistim lateksom tako važno. (Vaginitis uzrokovan bakterijom trihomone, bakterijom gardnerelom vaginalis ili gljivičnom zarazom također se može prenijeti s žene na ženu neopranim rukama ili dildom).
            HIV brzo umire kada je izložen zraku ili temperaturnim promjenama, no hepatitis (koji također može biti smrtonosan) puno je izdržljiviji virus. Gonoreja, sifilis, klamidija, genitalne bradavice i herpes, iako nisu fatalni, neke su od spolnih bolesti koje predstavljaju ozbiljan zdravstveni rizk. Mnoge spolno prenosive bolesti imaju slične simptome i teško ih je identificirati bez labaratorijske analize. Svaki neobičan svrab, bol, naticanje, rast ili iscjedak u području genitalija ili anusa može biti znak spolno prenosive bolesti.
            Herpes je spolna bolest na koju lezbijke moraju osobito paziti jer je izuzetno lako prenosiv putem ljubljenja i oralnog seksa. Procjenjuje se kako je preko 50% odraslih stanovnika/ca SAD-a iskusilo napad herpesa u nekom trenutku svog života. Nekoliko dana prije napada herpesa simplexa tipa I (kada dođe do svraba i boli), tijekom napada (kada se pojavi vidljiva ranica) i nakon (sve dok koža nije potpuno zacijelila), oralni herpes može se proširiti na usne partnerice putem ljubljenja ili na njene genitalije putem oralnog seksa. Herpes simplex tipa II je nešto drukčiji virus koji se obično pojavljuje na genitalijama ali se može prenijeti na usta.
Oralni seks s ženom uglavnom nije rizičan što se tiče prenošenja HIV-a  jer slina ima neutralizirajući učinak na HIV. Ali, herpes, gonoreja, sifilis, hepatitis i klamidija se prenose oralnim seksom. Porezotine, rane ili piercing u ustima čine osobu ranjivijom na zarazu spolno prenosivim bolestima putem oralnog seksa (McIlvenna, 1992).
            Ključ za izbjegavanje HIV zaraze i drugih spolno prenosivih bolesti je da ne dopustite da tjelesne tekućine (krv, sjeme, vaginalna tekućina ili ženino mlijeko) zaražene osobe dospije u krvotok ili na porozne membrane (oči, nos, grlo, anus, vagina) druge osobe. Čvrsta koža je dobra prepreka HIV-u ili drugim spolno prenosivim bolestima ali porezotine, ugrizi ili ogrebotine mogu oštetiti kožu i dozvoliti bolesti da uđe u tijelo (Richman i Richman, 1992).
Neke žene percipiraju kontakt s tjelesnim tekućinama kao važnu intimnu vezu od koje ne žele odustati. One mogu ograničiti dijeljenje tjelesnih tekućina samo na seks s primarnom partnericom ili partnericama za koje sigurno zna da nisu zaražene.
Neke lezbijke smatraju kako je izbjegavanje seksa s muškarcima adekvatna tehnika sigurnijeg seksa.
Većina lezbijki odbijaju se ljubiti, koristiti slinu kao seksualni lubrikant ili oralno zadovoljavati partnericu kada imaju ranice od herpesa na usnama jer shvaćaju koliko je herpes zarazan.
Predstavljaju li HIV i spolno prenosive bolesti značajan zdravstveni rizik za lezbijke?
 
S obzirom na osam istraživanja objavljenih početkom devedesetih godina koja potvrđuju izuzetno mali rizik od prenošenja HIV-a s žene na ženu, neke lezbijke smatraju kako sigurniji seks nije problem koji se tiče žena koje imaju seks samo s ženama. Druge lezbijke inzistiraju kako je sigurniji seks svačiji problem, ističući kako su mnoge žene koje imaju seks s ženama također uključene u seks s muškarcima (Hunter, 1995).
Mnoge starije lezbijke kritiziraju fokusiranost na HIV i upozoravaju mlađe žene kakoje , mada je lezbijski seks puno manje rizičan od heteroseksualnog seksa što se tiče širenja spolno prenosivih bolesti, herpes i dalje veliki problem za lezbijke.
Edukatorice/i o sigurnijem seksu objašnjavaju kako, dok su sapun, voda i turpijice vjerojatno dovoljne alatke za sigurniji seks kod kuće, potrebno je koristiti lateks rukavice i barijere za oralni seks u seks klubu ili na kampiranju. Na svakoj je ženi da procijeni dostupne informacije o spolno prenosivim bolestima, odluči sama za sebi o tome koje mjere za smanjivanje rizika joj odgovaraju i da bude spremna pregovarati s partnericom koja može imati veoma različitu razinu zabrinutosti o sigurnijem seksu.
Univerzitet u Torinu u Italiji je 1994. godine objavio rezultate istraživanja o osamnaest lezbijskih parova u kojima je jedna žena bila HIV pozitivna a druga nije (Raiteri, Fora i Sinicco, 1994.). Oni nisu otkrili nikakve  dokaze o HIV prijenosu s jedne žene na drugu tijekom šest mjeseci seksualnih aktivnosti (uključujći analni i oralni seks, dijeljenje seks igračaka i seks tijekom menstruacije) bez korištenja bilo kakvih lateks kondoma, rukavica ili barijera za oralni seks. Ovo je bilo prvo istraživanje koje je simultano pratilo mogućnosti prenošenja HIV-a s jedne žene na drugu. Prethodna retrospektivna istraživanja urađena u SAD-u dala su slične rezultate (Chu, Conti, Schable i Diaz, 1994.; Chu, Hammett i Buehler, 1992; Chu, Buehler, Fleming i Berkelman, 1990.; Cohen, Marmor, Wolfe i Ribble, 1993.; McCombs, McCray, Wendell, Sweeney i Onorato, 1992.; Peterson, Doll, White i Chu, 1992.).

Istraživanje iz 1993. godine koje je obuhvatilo 498 žena s područja San Francisca koje se seksaju s ženama, otkrilo je viši procent zaraženosti HIV-om među njima nego unutar opće ženske populacije (Surveillance Branch, 1993.). Ovo istraživanje nije pronašlo nikakve dokaze o prijenosu HIV-a s jedne žene na drugu ali je pokazalo kako populacija lezbijki i biseksualnih žena ima iznadprosječnu razinu ponašanja kao što su intravenozno korištenje droga ili seks s gej i biseksualnim muškarcima.

Ovo kao i druga slična istraživanja koja sva imaju slične rezultate često su citirana od strane grupa koje traže donatore za edukaciju o sigurnijem seksu usmjerenu na lezbijke i biseksualne žene.
Istraživanje iz 1980. godine kojim je dr. Susan Johnson ispitala 2345 žena pokazalo je kako je ''seksualno ponašanje lezbijki povezano s nižim rizikom od većine spolno prenosivih bolesti'' (Johnson, 1987).

Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan: penetracija prstima, fisting, tribadizam i oralni seks kako ih uglavnom prakticiraju lezbijke ne premješta tjelesnu tekućinu iz jedne partnerice u drugu na jednak način kao što to čini penis dok ejakulira u anus ili vaginu.

S obzirom na ova istraživanja te na činjenicu kako se samo pet slučajeva u kojima se sumnja na HIV prijenos s jedne na drugu ženu pojavilo u znanstvenoj literaturi od početka AIDS epidemije 1978. godine (Rich, Buck, Tuoala i Kazanjiian, 1993.), mnogi aktivisti/kinje u zdravlju ističu druge oziljne zdravstvene rizike. Svako godine oko 45 000 žena u SAD-u umire od raka dojke. Preko 420 000 osoba godišnje umire u SAD-u od pušenja (Castleman, 1996.) dok prometne nesreće uzimaju život oko 40 000 ljudi. Svake godine preko 6 000 ljudi pogine u nesrećama na poslu (Coleman, 1997.) dok deset puta više ljudi umre od bolesti povezanih s poslom. Zbog ovih se statističkih podataka nekoj lezbijki koja se seksa samo s drugim ženama rizik od HIV zaraze može činiti neznatan.

Lezbijski seks je relativno siguran u poređenju s aktivnostima kao što su vožnja auta, pušenje, heteroseksualni seks ili rad. Zbog ovoga bi lezbijka koja prakticira više-ljubavništvo mogla zaključiti kako što više ljubavnica ima, više vremena provodit će u krevetu s ženama a manje će vremena imati za druge puno opasnije aktivnosti.
 
Marcia Munson: Sigurniji seks i lezbijke koje prakticiraju više-ljubavničke odnose, u: The Lesbian Polyamory Reader – Open Relationships, Non-Monogamy, and Casual Sex. New York: Harrington Park Press. 1999.

 
O autorici: Marcia Munson je seks-edukatorica koja vodi radionice na raznim ženskim glazbenim festivalima i lezbijskim okupljanjima od 1987. godine. Diplomirala je biologiju i certificirana je seksološka instruktorica/savjetnica u području prevencije AIDS-a i spolnih bolesti na Institutu za napredna istraživanja ljudske seksualnosti. Njeni tekstovi tiskani su u antologiji Dyke život, časopisu On our backs i časopisu Žene i terapija.